IDEALNO SJEĆANJE NA LJEPOTU

Vratimo se u rane 70-te kada se mladi autor priklonio popartističkoj tradiciji kao iskren pripadnik poetike predmetnoga, znači figurativnog svijeta. Već tada opčinjen medijima, brzinom izmjena slika i informacija, kinezom i vizualnim efektima “putujuće slike”, popularno i populistički nemijenjene najširoj publici, priklanja se tom likovnom govoru i toj publici. Nudi im osjećaj potrošnosti bez pretenzija na trajnost, neobaveznost, poetiku lakoće, brzine i zaboravljivosti, prolaznosti, seksipila. Tada kao iskonski dobar crtač, spretne i sigurne ruke radi zanimljive, često fragmentirano repetitivne, stripoidne kompozicije, naglašavajući uvijek njihovu dinamiku. To čini britkim crtačkim rezovima i dijagonalama koje čak i statičnom uprizorenju daju privid atmosfere u pokretu. Usput, stečeno tehničko znanje samo ga je prirodno uputilo na odabir računala kao nezamjenjivog partnera u njegovu slikarstvu osamnaest godina poslije.
To je vrijeme istraživanja, koncentracije i realizacije njegovih digitalnih slika . Tada radikalno mijenja sredstvo i način rada, u okrilju jedinstvene likovne poetike. Računalo i elektronski kist omogućili su mu određenu tematsko – motivsku razvedenost / pejzaž, portret, akt / uz svakako uvećanu produkciju radova, sa nužnom samodisciplinom i kontrolom reproduktivnih mogućnosti gotovo savršenog, opetovanog ispisa. No, ovaj tehnološki novum očito je blizak slikarskom senziblitetu autora i njegovoj tehničkoj naobrazbi. Omogućio mu je igrivu transformaciju različitih ikonografskih elemenata slike, slaganje planova i vizura, sistem vertikalnog i horizontalnog nizanja fragmenata kojima u cijelosti pokriva sliku. Određenu konfuznost i sudaranje elemenata povezuje dijagonalnim potezima koji sjedinjuju više globalnu atmosferu no same isječke ovog deskriptivno – narativnog asamblaža koji potvrđuje strah od praznog prostora, odnosno “horror vacui”. No, neosporna je njegova vještina u novom mediju, tehnička uvjerljivost izvedbe, određena liričnost njegovih krajobraza, kompozitnih kolaž ispisa prostora kojega poznaje i kojemu pripada.
Neprijeporna je i očaranost ljepotom mladih lica, njihovom naglašenom senzualnošću ili jasnim i otvorenim erosom aktova. Ne kao san, kao čežnja, strast, ili erotsko maštanje. Već kao orgazmička mašina opsesivne, ali i impersonalne snage kojoj zbog doslovnosti i direktnosti manjka međuprostor za suptilnu igru čula, pa im tek koloristička izmaglica pruža neku daleku šansu. No, “najposljednjija” djela vraćaju Milotića u ishodište sna i emocije. To su njegove apstrakcije koje po prvi puta odstupaju od ljudskog, materičnog, kreću se ka univerzalnom, ezoteriji, punini odsustva vremena. A njegova predanost erosu koji zamjenjuje čednost, samo je težnja da se domogne daleke utjehe, idealnog sjećanja na ljepotu. Na radost. Na mladost.
Gorka Ostojić Cvajner

Pages: 1 2 3 4 5 6 7