BAJKOVITI KRAJOLICI

Mladen Milotić je jedan od rijetkih slikara koji se ne fokusira na provjereno i potvrđeno tipiziranje stila i motiva, što znači da istražuje i stvara bez ograničenja. Rezultat je to dugogodišnjeg rada, ali i njegove osobnosti iščitane kroz nemirni duh i vrckavo traganje za novim, neotkrivenim, a duboko zapretenim datostima i mogućnostima koje titraju u nepreglednim vizurama slikarstva mameći iznova na izazov. Njegov bogati opus u kontinuumu nastanka, od šarolike lepeze tematsko-motivskih preokupacija do prepletaja stilova, potvrđuju intenzitet umjetničkog naboja šireći granice izvan kanona i šablone, nerijetko prisutne kod mnogih slikara kao kodirani model dokazane kvalitete. Milotić hrabro brodi po neistraženim uvalama i pučinama Pictorskog mora već punih trideset i sedam godina, vjerujući svojoj ćulnosti i imaginaciji koja ga je i dovela do zavidne kvalitete, ali i samosvojnog rukopisa. Od figurativnog do apstraktnog: impresivno, ekspresivno, konstruktivno, digitalno… njegov psihološki impuls reagira višedimenzionalno, razigrano, a uhvaćeno u iskazu, gesti, obliku, boji, u trenutnoj kontenplaciji sustignutih svjetova pa nastaju ciklusi pejzaža, mrtvih priroda, primorskih uvala, portreta, aktova… Brojne likovne kritike eminentnih povjesničara umjetnosti (Gorka Ostojić Cvajner, Martin Bizjak, Lidija Vranić, Juraj Baldani…) s pozitivvnim predznakom vrijednuju Milotićev cjelokupni opus: Egzaktan i dosljedan, kontroliranih emocija, razvijene opažajne i perceptivne kulture, inteligibilan, pokretljiv i samosvjestan u svojoj stvaralačkoj razvojnoj krivulji. (M. Bizjak) Široki dijapazon tema i motiva bez obzira na raznolikost prizora i ugođaja ne gube značajke auorova rukopisa… (Juraj Baldani) Najnoviji ciklus slika (ulja na platnu većih formata), otvara čudesan splet primorskih pejzaža s naglašenom arhitektonskiom kompozicijom zbijenom u čvrste kubusne odnose s namjerno izvrnutom perspektivom koja na prvi pogled nosi bljesak dječje percepcije ili Picassove gravitacije. U dopadljivom suodnosu s okolinom, dominatno se nameće tipičnost graditeljstva stješnjenih kamenih kuća koje proviruju jedna iza druge dinamično se “hrvajući” za svoje mjesto pod suncem. Slikar je s te strane zadovoljio onu psihološku strukturu doživljaja tipične graditeljske atmosfere primorskih gradića. Kompozicijski nizovi od dvije, tri ili više kuća ne izlaze izvan okvira slike već se upravo sažimaju u središtu platna. Široke, svjetle akromatske fasade u kojima bjelina ipak zauzima najviše prostora, provlače se kroz otvorene plohe s finim pastuoznim tonalitetom kolorita koji nestaje u igri svjetla i sjene, gradeći tako snažne voluminozne efekte koji se pak šire na okoliš (krošnje stabala poput prozračnih kugli, jablanovi i borovi poput poletnih jedrilica). Obrađujući strukturu fasada, zaustavlja se na bitnom, bijelo ne ostaje sasvim bijelo već u sebe upija istančani sjenoviti spektar boja gotovo poetičnom bajkovitošću. Ponegdje se oklizne i upečatljivi detalj (grafit na fasadi) u funkciji bilješke ovog vremena. S primjesom nadrealističnih sekvenci, ali i simbolističkih akcenata, cijeli ciklus odiše suglasjem suprotnosti: svježinom i vedrinom u prvom planu i metafizičkom zagonetnošću u “pozadini”. Tretiranje ploha je višeslojno, od lazurno sintetičkih u cjelini do fakturalno analitičkih u detaljima. No, sveukupni dojam nosi fluidnu lepršavost bez obzira na dominaciju akromatskih ili kromatskih tonova. Zanimljivo je istaknuti i samu konstrukciju slika koje nas vuku poput magneta da im se približimo u zanimljivom traganju kroz zagonetne detalje. Otkrivamo niz pojedinosti, zabilješki kojima nas Miletić podsjeća na svoje podsvjesno obilježavanje bitnog, na svoj mali svemir u velikom sve(ne)miru, na ono zaboravljeno što smo negdje vidjeli ili čuli – na rastvaranje forme i otkrivanje ine dimenzije slikarskog realiteta svojstvenog samo onima koji to istinski jesu: slikari po vokaciji!

prof. Silvija Benković Paratova

Pages: 1 2 3 4 5 6 7